Tu Riječi Prestaju



Znam, osjećaš moju bol nepokretne ruke
Govorim ti da će sve proći i da ću te opet grliti
Opet ćemo plutati bistrim vodama stubičkih bazena
Šetati Zrinjevcem, piti limunadu na Opatovini
Ti…
Ti ne bi bila ti
Kada ne bi svoju strepnju
Strah i neizvjesnost utkala u riječi nade
Stihove samo tebi svojstvene:

'nedostaju mi…
tvoje nježno plave oči
nedostaje mi…
pogled u kojem ti se sviđam
nedostaje mi…
zagrljaj u kojem se osjećam sigurno, toplo, blisko
nedostaje mi…
poljubac kojim dijelimo nježnost, kojim se dajemo
nedostaje mi…
dodir kojim dajemo toplinu jedan drugome
nedostaje mi…
pogled u kojem vidim požudu, želju mene i mog tijela
nedostaje mi…
spajanje kada potvrđujemo sve ovo, kada potvrđujemo naše MI
što mi to radiš… zašto mi toliko nedostaješ…
ili…
mislim da tu riječi prestaju, to govori samo za sebe'

Slažem se s tobom, pjesnikinjo moja. Tu riječi prestaju.

Sve Ili Ništa


Sve ili ništa

O da, postoji uvjerljiv razlog zašto te želim
Zapisan u beskraju plavetnila tvog oka
Osjećam se seksi, poželjnim i važnim
I ne dam snovima da se jutrom razbude

Prihvaćam te kad mi dođeš tiha i snena
Trebam te sa sobom u novom danu
Naše spore i nježne i divlje poljupce 
I ne dam vremenu da mi nestaneš

Želim tvoje meke usne na mom licu
Obećavajući pogled ispod trepavica
Tvoju neskrivenu snagu i dah zaljubljenosti
Nemir tijela ispod odbačenog pokrivača

Kad u meni zatitra slabašna sumnja u 'sve ili ništa'
Strasno, neskriveno i s nadom nudiš 'sve'
Ti uporno, nedvosmisleno i jasno odbijaš 'ništa'
Sanjaj moje ime, šapćeš mi, jer ono je tebi 'sve'

Glas Punih Praznina


U besanoj noći preglasne tišine
Čujem svoj glas punih praznina
Zovem te k sebi, u magle i prašine
Tamo daleko, iza duginih planina

Nerado pozdravljam jutra sumorna
I blijede boje poznatog obzorja
Moja svijest je zastala, preumorna
Ali me uporno nosi u tvoja predvorja

Pa dobro, koliko puta ti moram reći
U danima smrznutog daha
Da si bolna repriza moje nemoći
Tihi uzdah neobuzdanog grijeha

Dok dan oprašta sivilo jutru
Besciljno lutam tragovima sjećanja
Posustajem na zadnjem metru
Umoran od sjenki nade i vraćanja

Ti i ja, u tragovima sjećanja
Pod nebom staklenih boja
Na korak do sna i obećanja
Do našeg zadnjeg perivoja

Pa dobro, koliko puta ti moram reći
U noćima ledenog osmjeha
Da si bolna repriza moje nemoći
Tihi uzdah neobuzdanog grijeha

Sve to si


Ti si...
Sunčani dan.
Blagdan.
Vedra noć.
Moja nemoć.
Otisak na plaži.
Bez laži.
Ljetna avantura.
Nepoćudna literatura.
Nemirni dah.
Kratki predah.
Šapat valova.
Nijema slova.
Prikrivena strast.
Neodoljiva slast.
I tvoje oči.
Tople i snene.
Zanesene.
I tvoj osmjeh.
Blag.
Ostavlja trag.
I tvoje usne.
Pune i slasne.
I tvoj glas.
Noćas.
Sve to si ti.
Da li je to…
Krah?
Ili kraj?
Isto je.
Ti si…
Ma sve to si.
Samo moja.
Više nisi.



Ne radi mi to


Ne radi mi to 
Nesiguran sam
I slab 
Na tvoja šaputanja
I tvoj osmjeh na rubu bazena
Ne pitaj me 
Smiješ li me željeti
Samo mi dođi
I grli me
Udahni me i bit ću tvoj

Da, zaboravit ću


da, zaboravit ću
zaboravit ću tamu tvog pogleda
sve one noći bremenite strašću
tvoje tople, nemirne ruke
i usne bojane dahom kupinova vina

ne, ne želim
ne želim te vratiti u svoja sjećanja
ostaješ trag na putu u zaborav
spomen na jednu zimu, ručak za dvoje
mutnu sliku u magli zagorskog brijega